Uzeli smo štence kući, očistili od parazita, morali su na kuru antibiotika, jer su imali jak proljev i pružili im njegu i brigu,cijepili, čipirali i bili su spremni za nove domove. Tu počinje situacija zbog koje pišem ovaj članak.

Gdje je problem?

Darko i ja smo uzgajivači i vlasnici Afganistanskih hrtova i Salukija ”Celestian”, ali oduvijek spašavamo pse lutalice i mačke.

Uz naše hrtove uvijek imamo mješance, jer volimo pse, iako su i zečići, zamorac i ribice naši ljubimci.
Neću pisati o hrtovima nego o jednoj velikoj problematici koja se tiče svih nas koji imamo i volimo pse i mislim da uvelike možemo pomoći savjetima i razgovorom s drugim vlasnicima pasa u šetnjici s našim ljubimcima, da se stvar u našoj zemlji poboljša.

 

pas

Foto: Maja Dragović

Mi živimo van grada i svakodnevno se vozimo 30 km po selima i preko šuma Vukomeričkih Gorica do kuće i gledamo kako sve jadno žive psi po seoskim dvorištima, mršavi, zapušteni, na kratkim lancima, u blatu, bez kućice ili im je kućica bačva – možete si zamisliti temperaturu preko ljeta kad se taj lim užari, ili po zimi boraviti bez krova nad glavom, bez zdjelice vode, a tko zna kakvu hranu dobivaju i da li hranu dobiju svaki dan,puni buha…

Bezakonje

Kod nas se ne provodi zakon da pas ne smije biti na lancu,da mora imati kožnu ogrlicu,a ne lanac oko vrata koji uraste u kožu, da moraju biti slobodni i imati ograđen prostor za boravak.

Ljude se ne upućuje da se zvono kupuje u dućanu, da im za to nije potreban pas kojeg muče zavezanog na lancu po 10, 12 godina i da ih pas zavezan na lancu daleko od kuće,na drugoj strani dvorišta neće sačuvati od provalnika.

Na putu do kuće često naiđemo na odbačene štence i mačiće u šumi, uz cestu, u kontejnerima, uz potok….
Prije godišnjih odmora, u vrijeme cijepljenja bjesnoće odrasle pse izbace i onda jadnici izgubljeni trče po cesti tražeći vlasnika.Oni koji žive u gradu se ne susreću tako često s ovakvim mučnim situacijama.
Zadnja naša priča je stara mjesec dana kada smo našli leglo od 6 štenaca ostavljene na našem seoskom groblju, stari su bili oko 4 tjedna.

Ne znam i ne shvaćam što je taj koji ih je ostavio mislio. Zašto ih nije uspavao kad su se izlegli – zvuči okrutno, ali da ih nismo mi uzeli, vjerojatno bi ih neki lokalni lovac ubio ili netko od stanovnika zatukao lopatom, tu se tako rješava ovaj problem.

Većina pasa ostavljenih van grada završi tako.
Uzeli smo štence kući, očistili od parazita, morali su na kuru antibiotika, jer su imali jak proljev,i pružili im njegu i brigu,cijepili, čipirali i bili su spremni za nove domove. Tu počinje situacija zbog koje pišem ovaj članak.

Ljudi su se javljali na naš oglas, uvijet je bio da pas mora živjeti u stanu ili u kući , nikakvi lanci, dvorišta, čuvari skladišta nisu dolazili u obzir,  uz uvjet život u stanu ili kući je bio da se moraju sterilizirati/ kastrirati i taj trošak ćemo im podmiriti, znači oni ne moraju platiti. Nisam mogla vjerovati koliko ljudi je odustalo zbog tog uvjeta- sterilizacija/kastracija.

Pokušala sam im objasniti da će im sterilizacija/kastracija samo olakšati život među drugim psima, u gradu i u stanu – jer znam kako se neki mužjaci znaju ponašati kad nanjuše ženku i kako bi bila sigurna da ove male jadnice neće roditi nove male jadnike koje će netko baciti jer su počeli jesti i smrdjeti. Svaka čast izuzecima koji odgovorno imaju leglo i pronađu im domove, ali mislim da je tih jako malo, većina tih štenaca ili se udavi kad se izlegu ili stradaju na cesti ili se baci negdje daleko i brigo moja pređi na drugoga.
Većina kinologa je imala leglo i znaju što to znači, kolika je to briga i izdatak, znaju kako je imati štence do 3 tjedna, a kako nakon 3. tjedna kada štenci trebaju početi jesti kvalitetnu hranu, štenci traže prostor za kretanje i počinju obavljati nuždu.

Imam dojam da ljudi ne znaju taj dio priče – nakon 3/4. tjedna kako to izgleda – koliko vremena,odricanja i rada treba uložiti da bi štenci bili na čistom, nahranjeni , sretni i zadovoljni.. da soba u kojoj borave svakim danom sve manje i manje sliči prvobitnom izgledu…i da štenci neće otići s 2 mjeseca, da će se neki ostati i do 4,5 mjeseci, možda i duže.

Voljela bih da svi vi koji ste imali štence pokušate objasniti da su štenci nešto najljepše , da vam osmijeh ne silazi s lica kad živite s njima , ali i tu drugu stranu legla, kako to izgleda kad imate leglo od 5 ili više štenaca, koliko je to posla, izdataka i odricanja.

Mislim da bi svatko tko ima štence trebao razmisliti što će napraviti s onim štencima koje neće moći udomiti.
Ovo se odnosi i na vlasnike pasa s rodovnicom koji misle da ako pas ima rodovnicu da će se lako prodati i udomiti.

Azili su puni pasa

Azili su puni pasa i to mi uvijek izgleda kao priča bez kraja, par pasa se udomi , a onda opet dođu novi jadnici.
Mislim da samo zakonom o obaveznom kastriranju/sterilizaciji ovome se problemu može doći na kraj, kao i edukacijom vlasnika da sterilizacija/kastracija ne znači eutanazija- ne bi vjerovali kako ljudi reagiraju kad im to spomenete.

Htjela sam vam staviti bubu u nadi da će netko pokušati razmisliti o ovom problemu i možda naći neko rješenje, puno je i veterinara među nama koji uvelike mogu pomoći rješavanju ovog problema, jer psi su psi i ako ih voliš nije bitno da li imaju ili nemaju rodovnicu, da li su mali, veliki, stari, mladi, crni, šareni….svatko od nas može napraviti nešto malo za njih.Dovoljno je otići u neki od azila i čuti sve te tužne priče, a ne zatvarati oči i reći ja to ne mogu, jer tako čete shvatiti o kako velikom problemu pišem i susrećem se svakodnevno.

 

P.S.- jučer sam našla malo mače
Nikad ne hodam zatvorenih očiju i začepljenih ušiju, uvijek vidim napuštenu životinju i čujem male štence koji cvile i mačiće koji mjauču, tada stanem, pokupim ih i jurim kući pružiti im sigurnost i ljubav.

Autor: Maja Dragović

Save