Kao da su mi pročitali misli, ovih dana dva su para, (nebitno, ali) jedan slovenski i jedan čini mi se njemački, sa vrećicama među ljudima po plaži skupljali otpatke i čikove, na zgražanje i opće čuđenje ostalih. Sjetio sam se kako smo upravo to prije desetak godina imali kao projekt pri Spiritu. Skupljanje smeća po plaži pred svima, pa se neki pridruže, neki čude, neki podsjete redu. Pa valjda se nešto desi u glavama. Valjda.

Zašto valjda? Poanta ostane u zraku kad grupica ljudi prateći pogledom njemački par kako skuplja smeće glasno zaključuje “pa valjda su neki ljubitelji prirode”, te jedan potom netom završenu cigaretu, onako upaljenu, frkne u obližnji grm. Šta učiniti? Nenasilje skoro da prestaje biti moja opcija i tražim pogodnu granu…OK…ne…stani.

Ipak, nakon minutu dubokog disanja obratim se dotičnom tiho i upozorim da dalmacija gori, da opušku nije mjesto u grmu, da su ljudi upravo kupili smeće pred njim… Da, neugodno mu je,…uglavnom zato što je uhvaćen na djelu, kaže joj sad sam ispao budala, a ja nadam se da će kad tad do mozga doprijeti i poanta, pa možda od sutra neće bacati.

Makar da ne ispada, ak već ne zbog samog čina prema okolišu.

Pišem ovo na malenoj pustoj plažici, tek za nekoliko ručnika, zabačenoj, a iza mene ponosni ostaci prethodnika. Nekoliko razbacanih vrećica koječega. Bar su ih napunili, a zašto ne i odnijeli, tko će znati, krhko je znanje. Ako zamislimo da su bacači jedan (niski valjda) level razmišljanja, koji su level ovi što sve kao pokupe u najlone i stave ih u grm pored plaže? Pazi, plaža je u pustari, nekoliko stotina metara od cestice.

Čikove nisu stavili u te najlon kese, stoje ugašeni na obližnjem kamenju odakle ih vjetar svako toliko donese do naših ručnika, potom u more. Pa ako dok plivaš pojedeš nešto, dobar tek, bit će ti kao i ribama, galebovima…

Volio bi da mogu ovaj tekst pretvoriti u pozitivu, i nije da nisam nikad bio takav kao oni, vjerojatno kad sam bio klinac, jer svatko ima neki razvojni put i svatko je nekad činio neke greške, ali me zaista opterećuje dokle to ide. Ovo nisu klinci a i sve više se priča o okolišu, nismo u 1910. Dok mislim, sramežljivo plivam tik uz obalu da me ne pomete koji gliser, kad se umorim obrišem se ručnikom koji kiselo miriše na ugašeni duhan, trudim se ne gledati uokolo, bar dok ne pođem kući. Da, odnest ću ponešto od toga, jer mi je bed…bed prema ovoj divnoj prirodi koja mi pruža more, zrak, plažu, uživanje…

U ime isprike za svoju vrstu, iako se pitam jesmo li ikako ista vrsta.

U špici sezone osjećam se kao da moja vrsta izumire pred navalom neke nepoznate agresivne pošasti koja melje sve pod sobom za trunku upitnog momenta zadovoljstva.

I onda se zapitam zašto ovo objavljujem? Kažu ono čemu daješ pažnju raste, OK sutra će bit još smeća… sam sam kriv. I nije da mislim da će ti bacači čitati ovakve blogove, riskiram jedino dobiti koji aplauz svojih frendova, što već graniči da pišem iz potrebe za aplauzima 😉

Ma eto, napisao sam i šta sad. Možda bilo tko od vas opozori prvog do sebe na te otpatke, možda ih sam pokupi, a možda se i ništa ne desi. Eto napisao sam.

Izvor: www.poriluk.com

Save

Save

Save

Save

Save